Sakarun, plaže, Sali, Telašćica, Zadar, apartmani, Đani Maršan…samo su neke od asocijacija koje se neupućenima otkrivaju jednostavnom internetskom pretragom s ključnom riječi ''Dugi otok''. Detaljniji pregled isti će otok kao predmet pretrage okititi metaforama ''oaze ljepote i mira'', ''otoka osebujnosti i kontrasta'', tepajući mu kao ''neponovljivom dragulju'' ili ''raju na zemlji''. U zadnje vrijeme influencersko oko i dronski snimak uz obnaženu će ljepoticu ''otkriti'' i prokazati ''hrvatske Maldive'' ili ''karipsku plažu'' uljepšane snimkama Zmajskog oka, spilje Golubinke ili  svjetionika uz neizbježni hashtag koji svjedoči o tobožnoj neponovljivosti nadrealnog iskustva. No malo će se koje ''otkriće'' Dugog otoka odmaknuti od utabanih vizura na zaslonu kompjutera i pokazati da otok nije samo destinacija već i dom, zavičaj, mjesto pripadanja oko kojeg se pletu lokalne priče koje ne prestaju na granicama otoka, već se prelijevaju u svijet i vraćaju natrag otočanima. Otok koji paralelno su-postoji sa dominantnom slikom njegovanom u javnom prostoru i egzistira onkraj laskanja fureštima, otok je koji se razotkriva na zidiću, u ćakulama na katamaranu, otok koji živi zimi i koji fetišizirajući destinaciju ne odriče se svojih ljudi. Zvukove takvog otoka ne čine samo valovi, cvrči, retro sentiment koji amarcordovski odjekuje Sakarunom ili žamor turista koji na raznim jezicima dokumentiraju jedinstvenost dugootočnog iskustva. Zvukovi otoka koji su nas zanimali imali su za namjeru odmaknuti se od vizualnih predodžbi neopjevanog raja, kamena, mora, sunca i uvesti nas u shvaćanje otoka iz otočne perspektive. Dugi otok na kojem smo bilježili zvukove u svibnju 2019. godine zanimao nas je kao zvukovni krajolik (soundscape), odnosno kao odnos i proces koji se uspostavlja između čovjeka i njegovog zvukovnog okoliša (Schafer 1994: 6). Takav odnos nije jednosmjerno adresiran na čovjeka kao pasivnog konzumenta okolišnih zvukova, već je obostran, uvjetovan kulturom, upućujući na različite sfere života - dokolicu, radni prostor, glazbene ambijente, prirodu, jutarnje gužve u mjestu, lokalne povijesti, izvanotočne prostore-  ali i na različita kvalitativna određenja zvuka poput buke, tišine, žamora, šapta, šuma, itd. Zvukovni okoliš Dugog otoka zanimao nas je čvorište različitih iskustava otoka koja se mogu etnografski problematizirati.  S obzirom na etnografiju shvaćenu kao imaginativno pisanje o stvarnim ljudima na stvarnim mjestima, mini zvukovne etnografije koje smo editirali imaju za namjeru ispričati priču o otoku kroz perspektivu otočana i eksperimentirati sa simbolikom zvukova u njihovom zavičaju.

 

Kulturna anatomija otoka čije smo zvukovne konture željeli razumjeti u sebi je sažimala prostorne, ljudske, vremenske, društvene, ekonomske dimenzije stvarajući otok koji je nadilazio s kopna mu zadana ograničenja. Takav je otok žamor različitih iskustava kojima je otok ishodište, ali ne i ograničenje. Istraživanje ''zvukova otoka'' otkrilo nam je postojanje različitih ''otoka zvuka'' koji su poput arhipelaga stvarali svijet različitih iskustava i doživljaja prostora. Među takvim karakterističnim zvukovima otoka uočili smo zvukove crkvenih zvona, pučke napjeve u Božavi, tutnjavu nijemog kola, šumove kiše koja odjekuje pustima Dragovama, deranje južine u kampu pored svjetionika, buku Maritima i napinjanje usisivača na kraju večeri u Tutta Forze, koračanje mjestom jednako kao i Stipine upadice u Galeba, meketanje koza u Žmanu i zavijanje vjetra u Brbišćici, raspravu pred knjižnicom, melodiju Fish Factoryja, kao i zvuk zvona u Solinama. U kratkim zvukovnim etnografijama pokušali smo ispričati priču o otoku koji nije samo kulisa turističkog iskustva već i autentično življeno iskustvo otočana koje progovara o otoku, živi sa otokom i stvara otok. Iako smo svjesni da zvukovne evokacije otoka nikada neće u potpunosti odražavati raznolikost života na otoku, smatramo da mogu biti početak jednog eksperimentalnog i drugačijeg promišljanja otoka i njegovih ljudi.